Ti si moj najljepsi san

‎- Djevojke su naivne, pa svaka od njih misli da lošeg dečka može promijeniti ! HAHAHA

15.01.2012.

Herbalife

Za sve one koji žele da smršaju , udebljaju se , koji se bave sportom i žele više energije , ili čak one koji jednostavno žele zdravo da doručkuju , neka se jave , mi imamo riješenje !

19.12.2011.

Prica o najljepsoj zeni na svijetu..

Jednom je jedna grupa muškaraca raspravljala na temu: Kako izgleda najljepša žena na svijetu? Jedan je volio plameno-crne, kao ugalj oči, sa vatrenim pogledom. Drugi je volio sivo-plave oči, beskrajno duboke, kao nebo. Trećem su pak najdraže bile one sa braon očima, tople i nasmijane…A za kosu, jedan je govorio da su ljepše žene sa kraćom kosom, a drugi je tvrdio – sa dužom, koja pada sve do peta. Jedni su se oduševljavali onima sa visokim i veličanstvenim držanjem…a drugi radije manjim, nježnijim i elegantnijim figurama. I svaki od njih je mislio da je njegovo mišljenje i opis najtačniji i nije prestajao da ubjeđuje one druge u ispravnost svog suda. Vidjevši da tako nikada neće stići do zajedničke saglasnosti, napokon riješiše da odu do jednog mudrog čovjeka i da čuju njegovo mišljenje: “Počeli smo da polemišemo”, rekoše mu, “i nismo uspjeli nikako da se razumijemo. Kaži nam ti, mudri čovječe, koja žena je najljepša žena na svijetu?” Dugo je starac gledao u bijele vrhove dalekih planina, povremeno se neprimjetno osmjehujući i naposljetku odgovori sa ove tri riječi: “ONA KOJU VOLIŠ.”

19.12.2011.

Zato sto si sve ono sto jesam, a ne zelim da budem.

Beznačajni sex, onaj za utjehu. Stara postelja, dobro znana. Cigara u jednoj, čaša viskija u drugoj ruci. I jedna znana glava na jastuku pored njene. Muk, tišina. Bez nepotrebnih riječi, takve su potrošili odavno. Pa i one potrebne, ako ćemo iskreno...Tek se povremeno sretnu njihovi pogledi, izgubljeni, upitni... "Gdje smo pogrijesili?" pitao je. Bespotrebne rečenice, bespotrebna pitanja, opet... "Nismo znali ćutati kad je trebalo" - reče mu i povuče još jedan dugi dim. "Zašto smo onda opet tu? Na istom mjestu, zajedno?" - opet pitanja, teška, neodgovoriva pitanja, a tako je željela da šuti, da samo šuti... "Zato što si sve ono što jesam, a ne želim da budem. Zato što sam sve ono što želiš, a ne znaš da imaš..." Okrenula se prema njemu, polupijani poljubac mu prlijepila na usne, otvorila oči i pogledala u njegove bezizražajno zelene. Maknula je kažiprstom uvojak sa lijevog oka. Na taj mali, intimni čin je još uvijek imala pravo. "Al' cemu riječi kad više nema nas..." - reče i tijelo opet postavi na njegovo. Protiv svega je mogla al' protiv želje za njim...Tu je bila bespomoćna... "Ali ti..." krenuo je da priča, ali mu je zapušila usne poljupcem i tijelo čvrsto pritisnula uz njegovo. Mozda je željela, ali nije smjela čuti te riječi. Riječi koje bi je ponovo vratile na početak. Jer sve dok ne kaže Te riječi mogla se nadati da više nije njegova, kao što odavno on više nije bio njen.

19.12.2011.

Ne volim ga ponovo, bit ce da ga volim jos uvijek.

Došao je u grad. Već su se dušebriznici pobrinuli da saznam. Vratio se kući. Vratio se, vrištao je onaj mali glasić u meni ali sam ga bez imalo milosti ugasila kao lampu na stolu poslije radnog vremena. Da, vratio se, i...? Meni više nema vraćanja. Ne želim više. Ne mogu više. Bili smo dvoje ljudi koje se voljelo, ljubavlju koja prevazilazi okvire većine ustaljenih normativa. Svaki naš susret, svaki njegov povratak kući značio je nastavak. Ostavljali smo sve drugo, zaboravljali na sve druge, na obećanja, na naše živote i bježali tom vrtlogu koji bi nas obuzeo kad bi se našli jedno pored drugog. Drugom svijetu, drugoj dimenziji, samo našoj, magičnoj, čarobnoj. Tu sam bila prava ja, tu je bio pravi on, tu sam voljela i bila voljena. Ali ovaj put je bilo drugačije. Nastavila sam dalje. Predugo ga nije bilo. Nastavila sam živjeti...ili sam samo naučila živjeti bez njega? To sam pitanje u svojoj glavi vješto izbjegavala. Vjerovala sam da je ljubavi za njega nestalo u meni...ili sam zeljela vjerovati u to? Svaki put kad bi se stvorio roj takvih pitanja u mojim mislima, tiho bih mu ime spomenula uz ne tako lijep epitet. Kako samo nisam mogla pretpostaviti da je to zapravo i odgovor na sva moja pitanja. Ništa na ovom svijetu me nije moglo pripremiti za taj ponovni susret s njim. - "Ćao mrva ,vratio sam se kući" -eh ,kao da si nekad i otišao, pomislih ironično. Znao je uvijek gdje će me naći, a bilo je glupo i pomisliti da me neće tražiti. - "Drago mi je" - rekoh, a pomislih, bježi odatle što prije. Ali noge se ne pomjeriše ni centimetar. Neće on mene slomiti, ovaj put neće, ovaj put sam odlučila. Neću ga voljeti ponovo. Tamna odbjegla kovrdža pade mu na čelo baš kao i onog dana nekada davno kada je na uglu naše zgrade rasuo desetine papira iz mog naručja. Nasmijao se, ispočetka skrivećki kao dječak, a onda široko i otvoreno kao muškarac i znala sam da se prisjetio iste stvari, i mojih hiljadu, ne baš tako lijepih riječi kojim sam ga obasula dok je pokušavao uhvatiti bar poneki papir koji vjetar već nije otpuhao. A taj osmijeh, baš kao prvi put, baš onako kako sam voljela...ni previše dječački, ni previše odraslo. Zaboravila sam koliko me prokleto dobro poznavao. Testirao me tim osmjehom svaki put na isti način, moja osjećanja, moju ljubav prema njemu. Osjetila sam kako mi se žare obrazi. U sebi sam opsovala. Opet sam zapela na zadnjoj stepenici, po ko zna koji put. Jedne hladne zimske noći, rekli smo da onoga trena kad jedno od nas dvoje dođe do zadnje stepenice nestaće Nas, ostaćemo samo ja i on. Prišao mi je, stao ravno ispred mene. Znao je vrlo dobro da to crvenilo mojih obraza može izazvati samo on, da mi srce u pete može otjerati samo jedan dječački osmijeh, njegov. Bježi odatle, vikalo je sve u meni. Maknuo je crni pramen kose s moga lica, i prstima dodirnuo moje usne samo na sekund, kao slučajno. A svega je u tom dodiru bilo samo slučajnosti ni trunke, to smo znali oboje. Bježi odmah,sada je već sve vrištalo u meni. Ostala sam nepomična. Naslonio je obraz na moj... “Volim te mrva“ -šapnuo mi je na uho...tek toliko...tri riječi bile su dovoljne da sve odbrane padnu, ako su nekad uistinu i postojale...svaka riječ pored ove tri, bila bi suvišna. Sljedeći put bit ću jača, bit ću snažnija. Lagala sam u sebi, bez potrebe. Jer sebe nisam mogla slagati, a njega još manje. Jer pred njim nisam mogla biti ni hrabra ni snažna ,nisam mogla biti netalentovana glumica kao pred drugima. Pred njim sam bila ogoljena do srži, do onih dubina u koje se sami ponekad plašimo zaviriti. Odmakla sam se i poledala ga u oči. U zelenim očima vidjela sam svoj lik. Nasmijali smo se oboje. I on je zapeo na posljednjoj stepenici, po ko zna koji put. „Nikad necemo zakoračiti na posljednji stepenik,z naš“ rekao je kad su ruke već pronašle put do zagrljaja. Miris njegove kože već je blokirao svaku želju moga mozga da kaže nešto pametno na tu polu-upitnu rečenicu. I znate šta...ne volim ga ponovo...zaista ne...bit će da ga volim još uvijek...