Došao je u grad. Već su se dušebriznici pobrinuli da saznam. Vratio se kući. Vratio se, vrištao je onaj mali glasić u meni ali sam ga bez imalo milosti ugasila kao lampu na stolu poslije radnog vremena. Da, vratio se, i…? Meni više nema vraćanja. Ne želim više. Ne mogu više. Bili smo dvoje ljudi koje se voljelo, ljubavlju koja prevazilazi okvire većine ustaljenih normativa. Svaki naš susret, svaki njegov povratak kući značio je nastavak. Ostavljali smo sve drugo, zaboravljali na sve druge, na obećanja, na naše živote i bježali tom vrtlogu koji bi nas obuzeo kad bi se našli jedno pored drugog. Drugom svijetu, drugoj dimenziji, samo našoj, magičnoj, čarobnoj. Tu sam bila prava ja, tu je bio pravi on, tu sam voljela i bila voljena.
Ali ovaj put je bilo drugačije. Nastavila sam dalje. Predugo ga nije bilo. Nastavila sam živjeti…ili sam samo naučila živjeti bez njega? To sam pitanje u svojoj glavi vješto izbjegavala. Vjerovala sam da je ljubavi za njega nestalo u meni…ili sam zeljela vjerovati u to? Svaki put kad bi se stvorio roj takvih pitanja u mojim mislima, tiho bih mu ime spomenula uz ne tako lijep epitet. Kako samo nisam mogla pretpostaviti da je to zapravo i odgovor na sva moja pitanja.
Ništa na ovom svijetu me nije moglo pripremiti za taj ponovni susret s njim.
– “Ćao mrva ,vratio sam se kući” -eh ,kao da si nekad i otišao, pomislih ironično. Znao je uvijek gdje će me naći, a bilo je glupo i pomisliti da me neće tražiti.
– “Drago mi je” – rekoh, a pomislih, bježi odatle što prije. Ali noge se ne pomjeriše ni centimetar. Neće on mene slomiti, ovaj put neće, ovaj put sam odlučila. Neću ga voljeti ponovo. Tamna odbjegla kovrdža pade mu na čelo baš kao i onog dana nekada davno kada je na uglu naše zgrade rasuo desetine papira iz mog naručja. Nasmijao se, ispočetka skrivećki kao dječak, a onda široko i otvoreno kao muškarac i znala sam da se prisjetio iste stvari, i mojih hiljadu, ne baš tako lijepih riječi kojim sam ga obasula dok je pokušavao uhvatiti bar poneki papir koji vjetar već nije otpuhao. A taj osmijeh, baš kao prvi put, baš onako kako sam voljela…ni previše dječački, ni previše odraslo. Zaboravila sam koliko me prokleto dobro poznavao. Testirao me tim osmjehom svaki put na isti način, moja osjećanja, moju ljubav prema njemu. Osjetila sam kako mi se žare obrazi. U sebi sam opsovala. Opet sam zapela na zadnjoj stepenici, po ko zna koji put. Jedne hladne zimske noći, rekli smo da onoga trena kad jedno od nas dvoje dođe do zadnje stepenice nestaće Nas, ostaćemo samo ja i on.
Prišao mi je, stao ravno ispred mene. Znao je vrlo dobro da to crvenilo mojih obraza može izazvati samo on, da mi srce u pete može otjerati samo jedan dječački osmijeh, njegov. Bježi odatle, vikalo je sve u meni. Maknuo je crni pramen kose s moga lica, i prstima dodirnuo moje usne samo na sekund, kao slučajno. A svega je u tom dodiru bilo samo slučajnosti ni trunke, to smo znali oboje. Bježi odmah,sada je već sve vrištalo u meni. Ostala sam nepomična. Naslonio je obraz na moj…
“Volim te mrva“ -šapnuo mi je na uho…tek toliko…tri riječi bile su dovoljne da sve odbrane padnu, ako su nekad uistinu i postojale…svaka riječ pored ove tri, bila bi suvišna. Sljedeći put bit ću jača, bit ću snažnija. Lagala sam u sebi, bez potrebe. Jer sebe nisam mogla slagati, a njega još manje. Jer pred njim nisam mogla biti ni hrabra ni snažna ,nisam mogla biti netalentovana glumica kao pred drugima. Pred njim sam bila ogoljena do srži, do onih dubina u koje se sami ponekad plašimo zaviriti. Odmakla sam se i poledala ga u oči. U zelenim očima vidjela sam svoj lik. Nasmijali smo se oboje. I on je zapeo na posljednjoj stepenici, po ko zna koji put. „Nikad necemo zakoračiti na posljednji stepenik,z naš“ rekao je kad su ruke već pronašle put do zagrljaja. Miris njegove kože već je blokirao svaku želju moga mozga da kaže nešto pametno na tu polu-upitnu rečenicu.
I znate šta…ne volim ga ponovo…zaista ne…bit će da ga volim još uvijek…
Ne volim ga ponovo, bit ce da ga volim jos uvijek.
