Beznačajni sex, onaj za utjehu. Stara postelja, dobro znana. Cigara u jednoj, čaša viskija u drugoj ruci.
I jedna znana glava na jastuku pored njene. Muk, tišina. Bez nepotrebnih riječi, takve su potrošili odavno.
Pa i one potrebne, ako ćemo iskreno…Tek se povremeno sretnu njihovi pogledi, izgubljeni, upitni…
“Gdje smo pogrijesili?” pitao je. Bespotrebne rečenice, bespotrebna pitanja, opet…
“Nismo znali ćutati kad je trebalo” – reče mu i povuče još jedan dugi dim.
“Zašto smo onda opet tu? Na istom mjestu, zajedno?” – opet pitanja, teška, neodgovoriva pitanja, a tako je željela da šuti, da samo šuti…
“Zato što si sve ono što jesam, a ne želim da budem. Zato što sam sve ono što želiš, a ne znaš da imaš…”
Okrenula se prema njemu, polupijani poljubac mu prlijepila na usne, otvorila oči i pogledala u njegove bezizražajno zelene. Maknula je kažiprstom uvojak sa lijevog oka. Na taj mali, intimni čin je još uvijek imala pravo.
“Al’ cemu riječi kad više nema nas…” – reče i tijelo opet postavi na njegovo. Protiv svega je mogla al’ protiv želje za njim…Tu je bila bespomoćna…
“Ali ti…” krenuo je da priča, ali mu je zapušila usne poljupcem i tijelo čvrsto pritisnula uz njegovo. Mozda je željela, ali nije smjela čuti te riječi. Riječi koje bi je ponovo vratile na početak. Jer sve dok ne kaže Te riječi mogla se nadati da više nije njegova, kao što odavno on više nije bio njen.
Zato sto si sve ono sto jesam, a ne zelim da budem.
